Il duomo vecchio di Fiume (Stara riječka katedrala) - Luigi Maria Torcoletti - (Rijeka, 3. svibnja 1881. - Zoagli, Italija, 20. studenoga 1956.).
Luigi Maria Torcoletti bio je riječki svećenik, župnik u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije (najstarijoj riječkoj župnoj crkvi, Duomu) i crkveni povjesničar. Nakon završetka srednje škole, pohađao je Teološki seminar u Senju, gdje je 1904. zaređen za svećenika, a zatim je predavao vjeronauk u javnim školama u Rijeci. Središnju riječku župu, Uznesenja Marijina, preuzima 2. rujna 1924. godine. Napustio je Rijeku 1945. godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, zajedno s biskupom i ostalim redovnicima, redovnicama te svećenicima talijanske narodnosti.
Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Vela Crikva, Assunta, Duomo) nastala je u jugoistočnom dijelu starog grada, na temeljima rimskih termi. Iako je crkva sv. Vida postala katedralom 1925. godine, kada je uspostavljena Riječka biskupija (Rijeka je od 1787. godine pripadala Senjsko-modruškoj biskupiji, a bulom Supremum pastorale munus od 25. travnja 1925. Pio XI. osniva Riječku biskupiju), Vela Crikva oduvijek je bila najvažnije sakralno zdanje u Rijeci. U njoj su se krstile brojne generacije Riječana, a bogoslužje se održavalo na hrvatskom jeziku i glagoljici.
U knjižici Il duomo vecchio di Fiume (Stara riječka katedrala) nalazi se Torcolettijev govor od 14. rujna 1932., koji je održao u prigodi restauracije crkve.
Napominje da su u prošlim vremenima kanonici bili sahranjivani blizu glavnog crkvenog oltara, svećenici u sredini crkve, plemićke obitelji u vlastitim grobnicama, a ostali oko crkve, tj. u crkvenom dvorištu. Godine 1774. podiže se prvo groblje izvan gradskih zidina, međutim plemići su do 1806. godine još uvijek bili sahranjivani unutar crkve, u vlastitim grobnicama, a kanonici i neki svećenici do 1867. godine. U crkvi, u podzemnoj kripti, sahranjeni su pripadnici riječkih plemićkih obitelji, primjerice Francesco Saverio Orlando, Antonio Benzoni itd.
Opisuju se dijelovi crkve: prezbiterij, središnja lađa, južna lađa, sjeverna lađa, a Torcoletti spominje i zanimljivosti vezane uz sakristiju, dragocjene predmete koji se čuvaju u crkvi, Križni put i nadgrobne ploče.
Glavni oltar crkve Uznesenja Marijina građen je od 1716. do 1726., a tom je prigodom podignut i novi prezbiterij od crnog mramora. Sav trošak radova u visini od 60.000 fiorina, što je bila ogromna svota, podmirili su kranjski plemići i riječki patriciji, obitelj Orlando. Zauzvrat su dobili grobnicu usred dograđenog prostranog svetišta, povlašteno mjesto ukopa.
Među dragocjenim predmetima navodi se pet srebrnih svjetiljki, doniranih u 18. st., s imenima darovatelja, a dvije su dar riječkog suca Pietra Tremaninija, koji je 1740. ostavio 450 franaka za njihovu kupovinu, a donirao je i sredstva za kupnju šest velikih srebrnih svijećnjaka za središnji crkveni oltar. Šest malih srebrnih svijećnjaka crkvi je 1734. godine darovala ribarska zadruga.
Svojom umjetničkom vrijednošću i starinom izdvajaju se među tim predmetima poprsje – relikvijar sv. Ursule i gotički relikvijar. Pozlaćeno poprsje sv. Ursule potječe iz posljednje četvrtine 14. ili prve četvrtine 15. stoljeća iz nepoznate zlatarske mletačke radionice. Kada je Rijeku okupirala Venecija, ova je vrijedna bista odnesena u venecijansku crkvu San Giovanni e Paolo, gdje je ostala do 1521., a nosili su je u procesiji na Trgu sv. Marka. Relikvijar se od 1941. godine ne nalazi u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Rijeci, već se pretpostavlja da je pohranjen u Soprintendenza Archeologia, Belle Arti e Paesaggio del Friuli Venezia Giulia u Udinama.
Barbara Frankopanska, koja je 1485. godine ostala udovica, crkvi je poklonila gotički relikvijar, predivan primjer gotičkog zlatarskog umijeća.
Četrnaest postaja Križnog puta u crkvi izradila je u drvu umjetničko-obrtnička radionica Insam & Prinoth iz talijanskog mjesta Ortisei (St. Ulrich) u Tirolu i kopija su onih u župnoj crkvi toga mjesta. Darovali su ih crkvi prof. Amilcare Mizzan i njegova majka Matilde Mizzan, poznata riječka dobrotvorka. Križni put bio je posvećen 9. ožujka 1930. pred brojnim vjernicima. Drveni križ u sredini glavne crkvene lođe također je djelo radionice Insam & Prinoth, a kupljen je u siječnju 1930. godine. Umjetničko-obrtničku radionicu Insam&Prinoth, koja se bavila izradom crkvene opreme u 19. stoljeću, osnovao je 1820. Ferdinand Prinoth i bila je središte drvorezbarstva Tirola.
Zanimljiva je nota o crkvenom zvoniku, čija je izgradnja sigurno starija od 14. stoljeća, jer je na vratima zvonika zabilježena 1377., godina njegove prve restauracije. Imao je šest zvona, od kojih su manja rekvirirana 1917. za vrijeme Prvoga svjetskog rata. Šest novih zvona naručila je kraljevska vlada 1919. od tvrtke Donata Bastanzettija iz Arezza u Toscani, a tehnička komisija koju je osnovala prefektura 1929. odlučila je da zvonik treba opremiti električnim aparatom koji će producirati zvuk zvona, koja se ne smiju pomicati tijekom vremena za zvonjavu.
Zvonik je, prema mjerenjima iz 1920. godine, nagnut za 40 cm, pa je dobio nadimak Kosi toranj (danas je nagib vjerojatno i veći, a razlog je što podzemne vode potoka Lešnjak potkopavaju njegove temelje). Jedna je od rijetkih sačuvanih građevina nekadašnjeg riječkog Staroga grada.
Primjerak knjižice Il duomo vecchio di Fiume je fotokopija, koja se čuva u zbirci Adriatica Sveučilišne knjižnice, a dostupna je na poveznici.
Autorica: Orietta Lubiana