Knjižica Il miracoloso crocifisso di San Vito e l’Addolorata/Čudotvorno raspelo sv. Vida i Blažena Djevica Žalosna tiskana je 1942. godine u tiskari Stabilimento tipografico de La Vedetta d’Italia povodom stogodišnjice posvete katedrale sv. Vida jer se smatralo prikladnim prikazati dvije najstarije i najpoštovanije pobožnosti riječkog puka: pobožnost prema Čudotvornom raspelu sv. Vida i pobožnost prema Blaženoj Djevici Žalosnoj. Napisao je Ugo (Hugo) Camozzo (28. studenoga 1892. – 7. srpnja 1977.), posljednji talijanski nadbiskup Rijeke (od 1938. do 1947.).
Drveno raspelo iz katedrale sv. Vida u Rijeci monumentalni je ranogotički drvorezbareni reljef sačuvan do danas, a pripada skupini raspela s bolnim Kristom koji se nazivaju „čudotovornim“. Prikazi raspeća predstavljaju okosnicu kršćanske umjetnosti i imali su iznimnu ulogu u životu vjernog puka.
Ovakva su raspela nastala u 13. stoljeću u umjetnosti središnje i sjeverne Europe, odakle su se krajem 13. i u 14. stoljeću proširila cijelim europskim prostorom.
Riječko Čudotvorno raspelo bilo je izrezbareno u drvu oko 1300. godine u nekoj umjetničkoj radionici u Njemačkoj, na Rajni ili u Vestfaliji te je bilo izloženo na javnom mjestu i čašćeno stoljećima. Bilo je postavljeno ispod trijema pred crkvicom sv. Vida, gdje se nalazila i javna loža. Najznačajniji je umjetnički srednjovjekovni spomenik grada Rijeke. Zbog toga je 18. ožujka 2016. godine u Rijeci oživljena i Bratovština Čudotvornog raspela, osnovana 1656. godine, sa zadatkom štovanja Čudotvornog raspela i promicanja pasionske baštine.
Uz Čudotvorno raspelo vezana je riječka legenda iz dalekog 13. stoljeća: godine 1296. pod trijemom sv. Vida nekoliko riječkih građana se kockalo. Jedan od njih, Petar Lončarić, vjerojatno pripit i razjaren što je kockajući sve izgubio, teško je opsovao i svetogrdno bacio kamen na raspetog Krista. Tamo gdje je kamen udario drveno raspelo, ono je prokrvarilo, a pod bogohulnikom se rastvorila zemlja koja ga je progutala. Iz zemlje je ostala viriti samo svetogrdna ruka koja je bacila kamen na raspetog Krista. Kamen što ga je bacio bogohulnik još i danas stoji s lijeve strane raspela s natpisom Huis lapidis ictu percurssus est Crucifixus! Anno Domini 1227. (Ovim je kamenom bio udaren Raspeti 1227. godine). Gradski kapetan Rauber sakupio je krv koja je potekla iz raspela u tri ampule. Jedna se čuva u galeriji katedrale sv. Vida, druga se nalazi u Puli, jer je to tada bilo središte biskupije, a treća je negdje u Rimu.
Glas o čudesnom događaju za čas se proširio gradom, i od tada se ovo raspelo, kao čudotvorno, počelo još više častiti. Od 1600. Riječani štuju raspelo kao zaštitu od nagle smrti. Raspelu su također nekoliko puta pripisivane zasluge za očuvanje Rijeke u ratnim opasnostima, kao i za vrijeme raznih pošasti. U 18. stoljeću, prigodom 500. obljetnice čuda, održane su i posebne svečanosti koje navode gradski zapisnici uz podrobne opise.
Dana 14. listopada 1712., u svečanoj procesiji, raspelo je preneseno u crkvu sv. Vida i postavljeno na glavni oltar. Do tada se privremeno čuvalo u crkvi sv. Roka, a od 1659. godine na oltaru sv. Ignacija u novom sv. Vidu. Isusovci su širili i unaprijedili pobožnost prema tom raspelu, a tiskali su i njegovu sliku u bakrorezu.
Bratovština Blažene Djevice Žalosne (Addolorata)
Bratovština Blažene Djevice Žalosne (Addolorata) najstarija je bratovština u Rijeci. Osnovana je dvije godine nakon što su isusovci u Rijeci otvorili svoj kolegij, inauguriran 1629. godine. Prvotna zadaća isusovaca, gdje god bi otvorili kuću, bila je ustanoviti i marijansku kongregaciju za unaprjeđenje vjerskog života vjernika. Riječko bratstvo održalo je svoje prvo okupljanje 11. svibnja 1631. u crkvi svetog Roka, koju je isusovcima povjerio grad Rijeka.
Uzimajući u obzir da je prva marijanska kongregacija osnovana u Rimu 1163. godine, dakle samo 68 godina ranije, riječka kongregacija zasigurno zauzima istaknuto mjesto među katoličkim kongregacijama. Osmog kolovoza 1631. godine Provincijski otac Muzio Vitellesco pridružio je 8. kolovoza 1631. g. bratstvo Prvoj Primariji pod nazivom Kongregacija Blažene Djevice Marije od Sedam Žalosti. Iz Kronoloških bilješki kanonika Poglayena čini se da su se članovi Bratstva Muke Marijine prvotno okupljali u kapeli sv. Tri Kralja.
Cilj družbe bio je posebno pomagati pokojnim članovima. Međutim, isusovački oci brinuli su se i za vjerske osjećaje članova, koji su se okupljali svake nedjelje i na blagdane u crkvi svetog Vida na misu u 8 sati, tijekom koje bi duhovni otac držao propovijed na talijanskom jeziku.
Bratovština je između 1680. i 1696. godine podignula i oltar za svete obrede, ali tek sto godina kasnije postavljena je slika Marije Žalosne, jer je prvi oltar bio posvećen Uznesenju, a podignula ga je obitelj Lazzari. U prošlom stoljeću zamijenjena je slika Marije Žalosne, a Giulia Dobrovich poklonila je oltaru prekrasnu mramornu statuu Djevice od Sedam Žalosti.
Car Josip II. 1787. godine ukinuo je sve bratovštine, osim bratovštine Blažene Djevice Žalosne – Addolorate, koja je pošteđena i tako je mogla sačuvati sva svoja imanja.
Sedam žalosti Blažene Djevice Marije ili Sedam Marijinih žalosti je katolička molitvena marijanska pobožnost, kojoj je posvećen mjesec rujan i svetkovina Gospe Žalosne. Obredi kronološki prate događaje iz njezinog života s Isusom, kada se pretpostavlja da je iskusila jako puno tuge. Motiv Gospe Žalosne, poznatiji pod latinskim nazivom Mater Dolorosa, jedan je od najprepoznatljivijih i najučestalijih u kršćanskoj, a posebice u marijanskoj umjetnosti.
Knjižica Il miracoloso crocifisso di San Vito e l’Addolorata čuva se u baštinskom fondu Sveučilišne knjižnice i dostupna je na poveznici.
Autorica: Orietta Lubiana