21. veljače obilježava se Međunarodni dan materinskoga jezika. Na taj se dan promiče i potiče zaštita različitih jezika i kultura. Važnost očuvanja materinskoga jezika vidljiva je u činjenici da su jezici ključni za identitet i kulturno naslijeđe svake zajednice. U nastavku teksta pišemo o čemu drugome nego o hrvatskome jeziku i nekim od ključnih povijesnih činjenica, a da tekst ne postane previše suhoparan, istaknut ćemo neke prikladne pjesme. Ako vas zanima o kakvim se pjesmama radi, nastavite čitati...
Naš je jezik u povijesti prolazio kroz različite izazove i reforme, a najvažnije je za istaknuti govor Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, iz 1843. godine, koji je ujedno bio prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru. U tom je govoru propagirao borbu za uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u škole i urede. Također je sažeo važnost materinskoga jezika za identitet naroda:
S jezikom materinskim skopčane su sve želje i misli jednog naroda, jezik vodi milione i milione ljudih k jednoj svèrhi… Od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost.
Osim Ivana Kukuljevića Sakcinskoga treba istaknuti i hrvatske jezikoslovce poput Bartola Kašića, koji je objavio prvu hrvatsku gramatiku 1604. godine, te Ljudevita Gaja, koji je objavio hrvatski pravopis sa štokavskom osnovicom 1830. godine.
Što se tiče književnosti, svi znamo da se Marko Marulić smatra ocem hrvatske književnosti, a najviše se ističe njegov spjev “Judita” iz 1501. godine. Uz njega ističe se Marin Držić sa svojom dramom “Dundo Maroje”, a u narednim stoljećima i brojni drugi.
Nema smisla da nastavimo s daljnjim nabrajanjem, jer zaista ima previše toga iz naše prošlosti vrijedno spomena, tako da ako nekoga zanima čitava povijest našega jezika, pročitajte ovaj zgodni blog.
Kao što smo napisali u uvodu – a red je da održimo obećanje – za kraj ovoga teksta ostavljamo na čitanje par pjesama naših hrvatskih pjesnika, koji će, po mojemu mišljenju, najbolje pokazati koliko je važno njegovati materinski jezik jer je to možda najveće naše najveće kulturno i tradicionalno bogatstvo i odraz našega identiteta.
Zvonimir Bartolić: Razgovor s duhom hrvatskoga jezika (Posvećeno ocu prve hrvatske gramatike Bartolu Kašiću)
Rekli su mi da Te zaboravim. -Ja te nisam zaboravio.
Rekli su mi, da si ružan. -Ja im nisam vjerovao.
Rekli su mi, da nisi hrvatski. -Ja to nisam priznao.
Donosili su zakone, da ti ime promijene. -Ja ga nisam mijenjao.
Donosili su zakone, da ti se ime briše. -Ja sam ga pisao.
Kada su te čupali iz zemlje, -Ja sam te sadio u srce.
Kada si gorio u plamenu, -Ja sam gorio s Tobom.
Kada su Tebe mučili, -I ja sam bio mučen.
Kada su rekli da si mrtav, -Ja sam vjerovao u Tvoje uskrsnuće.
Kuda god sam hodao, -Vidio sam te u bojama cvijeća.
Ako je daždilo, -Vidio sam te u dijademu duge.
u razgovoru sa slapovima hrvatskih potoka, rijeka, jezera i mora. Slušao sam Tvoje riječi Od milijuna hrvatskih pokojnika. Jeziče hrvatski, jedino si ti neumrli.
Zlatko Tomičić: Hrvatski jezik
Po njemu jesam ono što jesam, On otkriva našu mudrost i strast. Po njemu znadem tko sam, gdje sam, On našu brani stoljetnu vlast. Lijep je naš jezik i savršen sustav, On je objava prastarog nam duha, Zakone naše čuva i državni ustav, Naše otkriva biće i ljepotu sluha. U njemu je sve pisano o nama. Po njemu smo narod, on naša je bit. I žrtvenik je našeg stoljetnog hrama. U njemu je ključ naše tajne skrit. Slast je zborit i pisat njime. U njemu je naša čast i naše ime.
Vladimir Nazor: Hrvatski jezik
U tebi sam vijek svoj proživio, Drevni i lijepi jeziče Hrvata; Rođen na morskom pragu tvojih vrata, Polako sam te, uz trud, osvojio.
Povede ti me i gdje nisam bio. Na vrhu gore i na kraju gata, U kolibici, u kući od zlata Svuda je meni glas tvoj žuborio.
Htio sam biti glazbalo na kome Zvuče ko žice, mirišu ko cvijeće Rojevi riječi u govoru tvome.
Pa, uzdignut nad zipkom i nad grobom, Da u tebi dišem i da živim s tobom, I onda, kad me više biti neće.
Petar Preradović: Rodu o jeziku
O jeziku, rode, da ti pojem, O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom U komu te mile majke Usnivahu slatke bajke, Koga šaptom i romonom Duši ti se svijest probudi Te ti spozna i uvidje Da ti bolje nije nigdje Do na tvoje majke grudi!
Po njemu te svijet poznaje živa, Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži, U njegovo jato hrli, Oko njega mi se grli I u čvrsto kolo veži Pa ti neće vremeniti Burni trijesi da nahude; Po jeziku dok te bude, I glavom će tebe biti!
Ljub’ si, rode, jezik iznad svega, U njem živi, umiri za njega! Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta, Bus posebnog svoga cvijeta U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena, Bez djedova, bez unuka. U prošlosti sjena puka, Ubuduće niti sjena!