Statut grada Rijeke, donesen 1530. godine pod nazivom Statutum terae Fluminis, anno MDXXX, može se smatrati početkom razvoja grada Rijeke. Na prvoj stranici, u uvodnom dekretu kralja Ferdinanda, navodi se da na poniznu zamolbu vjernih, ljubljenih, plemenitih sudaca, vijeća i cijele općine sv. Vida u Liburniji odobrava Statut u Beču 29. srpnja 1530., što je bila potvrda važnosti naselja.
Rijeka je bila pod izravnom habsburškom vlašću od 1465., nakon što je posljednji baštinik obitelji Walsee preminuo bez nasljednika. Gradska uprava bila je pod vodstvom kapetana. Hrvatsko-ugarsko područje na istoku do njemačkog Svetog Rimskog Carstva na zapadu razdvajala je Rječina, koja je bila i razdjelnica crkvenih pokrajina.
Statut grada Rijeke sadrži četiri knjige (libri):
- prva knjiga (Liber primus officiorum seu statutorum), knjiga odredaba ili statuta, regulira ustrojstvo gradske uprave, odnosno izbora i nadležnosti općinskih upravnih i sudskih dužnosnika;
- druga knjiga (Liber secundus civilium causarum sive secunda collatio) bilježi propise građanskog materijalnog i postupovnog prava;
- treća knjiga (Liber tertius criminalium causarum sive tertia collatio) obuhvaća cjelokupno kazneno pravo ondašnje Rijeke;
- četvrta knjiga (Liber quartus seu quarta collatio extraordinariorum) odabir je izvanrednih propisa; nudi razmjerno skromne podatke o gospodarskoj djelatnosti u gradu.
Crkva i svećenstvo izuzeti su iz jurisdikcije riječkih općinskih tijela, što im daje poseban status.
U uvodnom dijelu nalazi se dekret kralja Ferdinanda, kojim potvrđuje Statut grada Rijeke u Beču dana 29. srpnja 1530. godine.
Statut grada Rijeke iz 1530. godine bio je pisan latinskim jezikom, a kasnije izmjene zakona pisane su na talijanskom jeziku.
Izvornik Statuta grada Rijeke (il manoscritto originale) odnesen je u Italiju (Vicenza ili Castello del Cataio kraj Padove), a prema opisu Silvina Gigantea, koji je pisao o njemu, sadrži 37 listova pergamene. Između prve i druge knjige Statuta prijepis je povelje kralja Ferdinanda o dodjeli povlastice za održavanje dvaju godišnjih sajmova u gradu Rijeci (21. kolovoza 1544. godine) te u nastavku zapis kojim isti vladar zabranjuje stranim zastupnicima, odvjetnicima i bilježnicima obavljati svoju djelatnost na području Rijeke (6. rujna 1563.). Između druge i treće knjige nema naknadnih zapisa, dok graničnik treće i četvrte knjige čini prijepis rješenja kralja Ferdinanda u predmetu koji se odnosi na strane trgovce vinom (10. kolovoza 1555.) te zapis o suzbijanju razbojništva (3. prosinca 1563.).
U Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci čuvaju se dva prijepisa izvornika – iz 1706. i iz 1838. godine.
Prijepis iz 1706. – pisan je na papiru, latinskim kurzivom. Ima ekslibris pečat s grbom grada Rijeke i uvodni dekret Ferdinanda Habsburškog s datumom 29 guglio Anno 1530. Na unutarnjoj strani prednjeg omotnog lista nalazi se naljepnica knjigovežnice Legatoria libri Stefano Dubrovatz Fiume.
Prijepis iz 1838. – pisan je na papiru, u tvrdom uvezu (per copia conforme all originale conservato nell archivo magistraturale Fiume 5 genajo 1838, Francesko Kukatzkay…) Na posljednjoj stranici ima pečat s grbom grada Rijeke, a na unutarnjoj strani prednjeg omotnog lista naljepnicu knjigovežnice – Legatoria libri Stefano Dubrovatz Fiume.
Prijepisi Statuta grada Rijeke nalaze se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (sign. R. 3303, potječe najvjerojatnije iz vremena 1544.-1555. godine), u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (sign. I.d.13. iz 1838.) te u arhivu HAZU (Giganteovo izdanje).
U Državnom arhivu u Rijeci čuvaju se: inačica izvornika (sign. K-3. Statuti općina) s datumom dovršenja 19. lipnja 1527. godine, kao i latinski prijepis Statuta iz novijeg razdoblja (19. st.). Tiskano izdanje Statuta priredio je 1912. Silvino Gigante s prijepisom na talijanski jezik (sign. K-3), a tu je i latinski prijepis te usporedni prijevod Statuta grada Rijeke na talijanski jezik (Giovanni Kobler).
Neposredan uzor Riječkom statutu bio je Statut Grada Trsta (Statuti di Trieste del 1421).
Sveti Vid
Sveti Vid rođen je u mjestu Mazara del Vallo na jugozapadnoj obali otoka Sicilije u Italiji oko 290., a kao progonjeni kršćanin bio je mučen vjerojatno 304./305. godine pod carem Dioklecijanom i umro u Lukaniji. Sahranjen je u crkvi koja se nalazi u gradiću Marigliano kraj Napulja, a danas je tu crkva i samostan svetog Vida. Kult mu se počeo širiti oko 600. godine, kada je o njegovom životu i mučeništvu bila sastavljena prva legenda i kada je njemu u čast bila sagrađena prva crkva u Rimu. Kult sv. Vida zahvatio je snažno slavenske zemlje gdje je, čini se, zbog sličnosti imena nadomjestio stari slavenski poganski kult Sventovida. Stoga su crkve sv. Vida u pravilu sagrađene na uzvisinama, odakle sv. Vid „sve vidi”.
Majka ga je ostavila, i da ne bi bio siroče, otac mu je dodijelio dojilju i dadilju po imenu Crescenzia (Crescentia), a zatim i pedagoga i tutora Modestusa, koji su ga, kao kršćani, obratili na svoju vjeru – kršćanstvo (zato se u Statutu grada Rijeke iz 1530. g. spominje obilježavanje sv. Vida te Modesta i Crescenzije).
Sv. Vid postao je zaštitnik Rijeke, a proslava sv. Vida 15. lipnja još je od XV. stoljeća za Rijeku bila značajan blagdan. Srednjovjekovna Rijeka zvala se po njemu hrvatski Rika svetoga Vida, latinski Terra Fluminis sancti Viti, a na njemačkom St. Veit am Pflaum. Mladenački lik sv. Vida u kotlu, kao najčešći ikonografski motiv, postao je i heraldički motiv na najstarijem riječkom gradskom grbu.
U uporabi je bio do 1659. godine, kada je car Leopold I. dodijelio Rijeci novi grb – indeficienter, s likom dvoglavog orla koji stoji na stijeni i pandžama pridržava nagnutu posudu iz koje se izlijeva voda.
Grad Rijeka je u znaku sv. Vida – zaštitnika grada – živio vjekovima. Sv. Vid bio je utisnut i u pečate grada i u ljudska srca. Brodovi su plovili pod njegovom zastavom, kućna vrata su se ukrašavala njegovim likom. Srednjovjekovna crkva sv. Vida bila je malena, jednobrodna, romanička crkva s polukružnom apsidom iza oltara i s natkritim trijemom ispred pročelja. Dolaskom isusovaca u Rijeku, ona je postala njihovom crkvom. Godine 1925. Rijeka je postala sijelo biskupije, a godine 1969. i sijelo nadbiskupije i metropolije. Svečana reprezentativna isusovačka crkva sv. Vida postala je riječka katedrala.
Autorica: Orietta Lubiana