Josip Završnik (Rijeka, 26. studenoga 1769. – Bassanello kod Padove, Italija, 15. kolovoza 1853.) – hrvatski jezikoslovac, polihistor i pravopisni reformator, koji se smatra prethodnikom narodnog preporoda i Ljudevita Gaja. Posebno je značajno njegovo djelo iz 1819. godine objavljeno u Padovi, Pravvopisanje illyricsno, pravopis hrvatskoga jezika, prvo hrvatsko pravopisno djelo u kojemu je za svaki glas predviđeno odgovarajuće slovo.
Završnik je već 1801. sastavio nacrt hrvatskog pravopisa, a 1812. tu je grafiju nazvao liburnijskom abecedom, tj. imenom kraja odakle je bio rodom.
Osnovno obrazovanje stekao je u Rijeci, a u Zagrebu studirao filozofiju i pravo. Veliki dio života proveo je u vojnoj službi, službujući u raznim dijelovima Habsburške Monarhije kao konjički kapetan, vojni sudac i vojni tajnik – u Bjelovaru, Ogulinu, Krakówu, Palmanovi, San Giorgiu di Nogaro, Veneciji i Padovi.
Bio je aktivan u političkom životu i sudjelovao u protestima protiv mađarizacije. S drugim hrvatskim studentima spalio je na Katarinskom trgu u Zagrebu mađarsku gramatiku, prosvjedujući time protiv uvođenja mađarskog jezika u škole, a sudjeluje i u poznatom spaljivanju mađarske zastave za posjeta cara Franje Josipa Zagrebu.
Svoje prezime najčešće je pisao na njemačkom jeziku (Sauerschnigg), rjeđe se potpisivao talijanskom grafijom (Savershnigg), a jednom je zabilježen i kao Zaveršnik. Međutim, svoje ime pisao je uglavnom latinskim oblikom – Josephus, a dosad je nađeno i napisano u hrvatskom obliku kao Joso. Završnik je sam govorio da je po ocu Slovenac i slovenskog porijekla, iz Kranjske, ali rodnim i sebi najbližim krajem smatrao je upravo Rijeku, grad s kojim je tijekom svoga života i rada imao malo kulturnih kontakata.
Pretpostavlja se da je Josip Završnik posjedovao bogatu privatnu knjižnicu, većinom sa slavenskim djelima, koju je namjeravao pokloniti Rijeci.
Iza sebe je ostavio mnoge rukopise na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku, od kojih je samo jedan objavljen za njegova života.
Napisao je nekoliko radova o svetom Jeronimu, Gundulićevom Osmanu, povijesti Rijeke i obitelji Frankopan, bavio se razdobljem sv. Ćirila i Metoda te onomastikom. Bio je poliglot i tečno govorio šest jezika (hrvatski, slovenski, latinski, grčki, talijanski i njemački), a dobro je poznavao i francuski, češki, slovački i poljski.
Završnikove knjige i rukopisi danas se nalaze u Rijeci, Zagrebu, Berlinu, Krakówu i drugdje. Krakovski slavist Wacław Bartłomiej Twardzik pronašao je 1985. godine sedam Završnikovih rukopisa na hrvatskom jeziku, koji se čuvaju u Jagiellońskoj knjižnici u Krakówu.
Jedan od njegovih značajnijih rukopisa, Commentaria de Illyrico cum Notitiis de Fragipanorum Familia (potpisan kao Josephi Sauerschnigg Fluminensis), pisan latinskim jezikom na 1020 stranica, koji je dovršio 1825. godine, čuva se u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci u zbirci Fluminensia (pod signaturom Flum. II. A. 6).
U opisu Rijeke iz 1816. godine zabilježio je: Povjetarac ili zrak i voda je vele zdrava, koja posvuda uz gore i more, pače u istom moru izvira i u istom gradu imade više bunara dobre, žive i tako studene vode da u najvećoj vrućini je kano led i od ledenosti ne može se ispiti jedna čaša. Na Brajdi je jedan bunar četvoronuglijama isklesanim kamenima ograđen gdi najbolja voda teče i zove se Bijeli kamen i od ove se vode povijeda da inostranac koji nju pije, dobije volju za ostati i oženiti se u Rijeci, što je u stvari legenda koja se vezuje uz područje na Brajdi, gdje se nalazio pomalo legendarni izvor Sasso Bianco, koji je puk zvao Beli kamik. Josip Završnik priča da se stranac koji je pio vodu iz tog izvora redovito zaljubio u koju lijepu Riješkinju i zauvijek ostao u Rijeci. (R. Matejčić, Kako čitati grad, Naklada Kvarner 2013., str. 264).
U historiografskom djelu Commentaria de Illyrico (s podnaslovom Notitiae de Frangipanorum Romanorum Familia, na omotu prenesen kao cum Notitiis de Fragipanorum Familia) Završnik piše o području starorimske provincije Ilirika, uglavnom naseljene ilirskim plemenima, odnosno Slavenima, a na pisanje ovoga djela odlučio se nakon što je pročitao opsežan rukopis o Iliriku, koji je pohranjen u Sveučilišnoj knjižnici u Padovi, a koji je zapravo zbirka različitih povelja, plemićkih potvrda i drugih dokumenata, koje su pisale različite osobe. Koncepcija tih rukopisa i Završnikova uglavnom je ista i oba rukopisa imaju oko tisuću stranica, a Završnik je u naslovu na prvo mjesto stavio Ilirik, a tek onda Frankopane, o kojima ima samo desetak stranica.
Frankapan (Frankopan) su poznati hrvatski plemićki rod, koji se do XV. st. nazivaju knezovima Krčkima, pa Modruškima, Vinodolskima i Senjskima. Potječu negdje iz sjeverne Italije, jer u ispravi iz 1163. dužd Vitale Michael iznosi podatak da je knez Dujam (Doymus) došao na otok Krk za mletačkoga upravitelja negdje oko 1126. godine. Pripadnici te obitelji ostavili su u hrvatskim zemljama dubok trag od 12. do 17. stoljeća. Bili su vlasnici brojnih posjeda u mnogim zemljama, a taj je rod dao više banova, generala, kapetana, biskupa i nadbiskupa. Prvi se Nikola IV. u XV. st. pisao Frankapan ili Frangepan, drugi u različitim oblicima, a posljednji – Ana Katarina i Fran II. Krsto u 17. st. – uglavnom su se potpisivali Frankopan.
Dio rukopisa Završnik je posvetio povijesti kršćanstva, pa je razradio teme o progonu kršćana u rimskoj državi, nastanku papinske države, životu i djelu sv. Jeronima, prodoru barbarskih naroda u rimske provincije, staništima slavenskih plemena na području Ilirika i njihovom pokrštavanju, misiji slavenskih apostola Ćirila i Metoda i dr. U jednom dijelu rukopisa piše o Ćićima, koje opisuje kao visoke, snažne, ljepolike ljude. Ćići (Istrorumunji, Vlasi ili Ćiribirci) su stanovnici oko Ćićarije, po kojima je ta istarska gora dobila naziv. Bili su nomadski stočari vlaškoga podrijetla, koji su u 15. i dijelom u 16. stoljeću doselili u krajeve zapadno od Učke te južno i sjeverno od Ćićarije, sve do Trsta, bježeći pred osmanskom opasnošću. Ćići su bili balkanska etnička zajednica, a sami sebe nazivali su Rumerima. Većim su dijelom kroatizirani, a u nekim selima (Žejane, Šušnjevica) još ima ostataka njihova vlaškog (rumunjskog) jezika, poznatog pod nazivom istrorumunjski.
Rukopis Commentaria de Illyrico bio je u vlasništvu Ivana Kukuljevića Sakcinskog, što potvrđuje dodatak bibliografskoj jedinici (in Bibl. J. K. S. Zagr.). Nije poznato kada je dospio u vlasništvo riječke brodovlasničke i pomorske obitelji Kozulić (Cosulich), podrijetlom iz Maloga Lošinja, koja ga je predala Gradskom muzeju u Rijeci, a oni gradskoj biblioteci Biblioteca Civica, koja je danas dio baštinskog fonda Sveučilišne knjižnice u Rijeci.
Literatura:
Nosić, M. (1991). Josip Završnik. Matica hrvatska.
Nosić, M. (1997). Gajev preteča: Josip Završnik i njegovo djelo. Hrvatsko filološko društvo.
Nosić, M. (2008). O rukopisu Commentaria de Illyrico Josipa Završnika. Riječ, 14(2), 63–73.
Tekst: Orietta Lubiana
Fotografije: Paolo Dukić
Realizacija: Branka Pemper
Tehnička podrška: Zlata Vukelić