L’Ospedale generale civico di Fiume nel 1893. (Opća gradska bolnica u Rijeci 1893.)

O autoru

Samuele Mayländer (Rijeka, 1866. – Rijeka, 1925.) bio je liječnik i rođak riječkog autonomaša Michelea Maylendera (Rijeka, 1863. – 1911.), osnivača Autonomne stranke. Studij medicine završio je u Beču.

Kao talijanizirani potomak mađarskih Židova, sudjelovao je u talijanskom kulturnom pokretu i autonomnom političkom pokretu od kojega se distancirao. Podržao je uzdizanje Rijeke u neovisnu državu. Bio je član i prvi predsjednik Komunističke partije Rijeke. Umro je u Rijeci i pokopan na židovskom groblju.

Mayländeri su bili porijeklom Židovi iz jugozapadne Ugarske, koji su se u Rijeku doselili krajem 19. stoljeća. Uspješno su se integrirali u riječko i sjevernojadransko građansko društvo, neki udajom za pripadnike građanskih obitelji i obraćenjem na katoličku vjeroispovijest, a drugi uspješnim poslovnim karijerama.

O djelu

Djelo L’Ospedale generale civico di Fiume nel 1893 posvetio je dr. Antoniju Feliceu Giacichu (Lovran, 1813. – Rijeka, 1898.). Giachich je bio riječki liječnik i političar te ravnatelj riječke bolnice Santo Spirito (Svetog Duha). On se u svojim proučavanjima zaraznih bolesti istaknuo u tumačenju i sprječavanju endemskog luesa (sifilisa) među stanovništvom Škrljeva, naselja u istočnoj okolici Rijeke.

Prema njegovim opisima ova je bolest ušla u svjetsku medicinsku literaturu onoga vremena kao škrljevska bolest (Morbus Scrlievo).

Samuele Mayländer u uvodu navodi razlog pisanja svojega djela. Tvrdo da treba slijediti primjer ostalih bolnica u Monarhiji, koje svake godine tiskaju svoj neslužbeni izvještaj. Također treba informirati nadležna tijela o velikoj i raznolikoj količini posla koje obavlja medicinsko i administrativno osoblje bolnice. Osim toga valja zainteresirati imućnije stanovništvo grada da svoju dobrotu i velikodušnost ponekad usmjeri za pomoć onima koji se oporavljaju od bolesti, napušteni i lišeni sredstava za život. Za kraj tvrdi da treba uvjeriti kolege, pomoću tablice različitih bolesti i izvršenih operacija koje donosi, da uopće nije potrebno slati svoje pacijente izvan Rijeke radi medicinskog liječenja, kao što se u mnogim slučajevima događa.

Razvoj bolnice

Tekst započinje povijesnim podacima o razvoju bolnice u posljednjih tristo godina, u svjetlu novoga tisućljeća i najave izgradnje nove gradske bolnice. Trenutna bolnica ne zadovoljava potrebe naraslog broja pacijenata i higijenske uvjete.

Napominje da bolnice u današnjem smislu nisu postojale u prošlim stoljećima, već su svi koji su trebali pomoć bili smještani u istu ustanovu. Koristi se podacima iz brošure iz 1872. godine bez imena autora, vjerojatno uglednog liječnika Antonija Felicea Giacicha.

Prvi hospital (koji je bio i lazaret, sirotište i ubožnica, dakle imao je više funkcija) osnovan je u Rijeci u 14. st. Nalazio se u Starom gradu u Ulici sv. Sebastijana u blizini crkve sv. Fabijana i Sebastijana.

Zahvaljujući dobrotvornoj podršci nadvojvode Karla Austrijskog, koji je posjetio Rijeku 1567. godine, 1572. godine uspostavljena je bolnica pod nazivom Spedale di s. Maria (kasnije Gradska bolnica sv. Duha – Santo Spirito). Bila je smještena u kući nasuprot Zborne crkve Uznesenja Marijina na kraju današnje Užarske ulice (ondašnje Ulice sv. Marije). U sklopu bolnice bilo je i sirotište i ubožnica, koji su djelovali do 1822. godine.

Nove promjene

Godine 1573. ustanova je dobila na dar crkvicu Sv. Marije na Škurinjama s pripadajućim zemljištima i u njezinu korist uspostavljeno je dobrovoljno darovanje vina i ulja od stranih brodova. Ova pristojba postala je obvezna 1713. godine, a davala je pravo i stranim bolesnicima da dobiju smještaj u ustanovi. Carica Marija Terezija također je brinula o financijama nametom na vino uvezeno u grad. Godine 1780. ustanova je imala značajan kapital.

Budući da je stanovništvo stalno raslo, a broj siromašnih povećavao, već 1804. godine car i kralj Franjo I. povećavao je prihod. Tako je ustanova imala uvjete za primanje većeg broja ljudi.

Politički događaji koji su uslijedili ponovno su bili nepovoljni za širenje bolnice i ona je opet zapala u prvobitno siromaštvo. Stoga je Gradsko vijeće 1821. godine iz svojeg sastava imenovalo komisiju s mandatom da osigura novi, prostraniji prostor u humanitarne svrhe.

Tada je kupljena zgrada nekadašnje tvornice za proizvodnju voska na Brajdi u vlasništvu Massa Cavalli i Licudi. Odmah se počelo s rekonstrukcijom i prilagodbom dijela kupljene zgrade, koja je postala današnja bolnica.

Taj važan datum obilježen je natpisom iznad ulaza u novu zgradu. Za obnovu zgrade bila je potrebna svota od dvadeset tisuća fiorina, koju se moglo osigurati putem viškova dobivenih od carine na vina, 3000 fiorina izglasovalo je Kapetansko vijeće, a dio sredstava dobiven je dobrovoljnim doprinosom građana.

Među najvećim dobročiniteljima spominje se dr. Giovanni Battista Cambieri, glavni liječnik (protomedik) Rijeke i Hrvatskog primorja. On je nakon smrti bolnici ostavio cijelo svoje bogatstvo od oko trideset tisuća fiorina. U njegovu čast napravljen je kip u mramoru. Taj je kip vrijedno djelo najznačajnijeg riječkog kipara prve polovice 19. stoljeća, Pietra Stefanuttija (Rijeka, 27. srpnja 1825. – Venecija, 4. veljače 1858.), postavljen u predvorju instituta.

Stefanutti je obrazovanje stekao na Accademia di Belle Arti u Veneciji, uz potporu grada Rijeke, koji mu je dodijelio stipendiju zbog prepoznatog talenta. Portretnu bistu riječkog liječnika Cambierija izradio je tijekom boravka u Veneciji, gdje je i umro u četvrtom naletu kolere.

Epilog

U epilogu Samuele Mayländer donosi preporuke za budućnost bolnice, ukazujući na činjenicu da rastući broj pacijenata stvara potrebu gradnje nove zgrade.

Navodi da je potrebno sastaviti i unutarnji pravilnik jer važeći, izrađen 1868. godine, više ne odgovara svojoj svrsi. Za dobar i redovit rad bolnice i kako bi je se očuvalo na dosegnutoj razini medicinske znanosti, bilo bi preporučljivo povećati tri glavne sekcije (medicinska, kirurška, okulistička) barem za četvrtu, kao i povećati broj časnih sestara, koji je od 1872. narastao samo za tri, što je premalo za težak i naporan rad koji one obavljaju danju i noću.

Djelo L’Ospedale generale civico di Fiume nel 1893. čuva se u baštinskoj zbirci Fluminensia Sveučilišne knjižnice Rijeka.

Autorica: Orietta Lubiana