O autoru
Samuele Mayländer (Rijeka, 1866. – Rijeka, 1925.) bio je liječnik i rođak poznatog riječkog autonomaša Michelea Maylendera (Rijeka, 1863. – 1911.), osnivača Autonomne stranke. Studij medicine završio je u Beču. Kao talijanizirani potomak mađarskih Židova, sudjelovao je u talijanskom kulturnom pokretu i autonomnom političkom pokretu od kojega se distancirao. Podržao je uzdizanje Rijeke u neovisnu državu. Bio je član i prvi predsjednik Komunističke partije Rijeke. Umro je u Rijeci i pokopan na židovskom groblju.
Mayländeri su bili porijeklom Židovi iz jugozapadne Ugarske, koji su se u Rijeku doselili krajem 19. stoljeća. Uspješno su se integrirali u riječko i sjevernojadransko građansko društvo, neki udajom za pripadnike građanskih obitelji i obraćenjem na katoličku vjeroispovijest, a drugi uspješnim poslovnim karijerama.
O djelu
Djelo L’Ospedale generale civico di Fiume nel 1893 Samuele Mayländer posvetio je dr. Antoniju Feliceu Giacichu (Lovran, 1813. – Rijeka, 1898.), riječkom liječniku i političaru, ravnatelju riječke bolnice Santo Spirito (Svetog Duha), koji se u svojim proučavanjima zaraznih bolesti istaknuo u tumačenju i sprječavanju endemskog luesa (sifilisa) među stanovništvom Škrljeva, naselja u istočnoj okolici Rijeke. Prema njegovim opisima ova je bolest ušla u svjetsku medicinsku literaturu onoga vremena kao škrljevska bolest (Morbus Scrlievo).
Samuele Mayländer u uvodu navodi razlog pisanja svojega djela – slijediti primjer ostalih bolnica u Monarhiji, koje svake godine tiskaju svoj neslužbeni izvještaj, informirati nadležna tijela o velikoj i raznolikoj količini posla koje obavlja medicinsko i administrativno osoblje bolnice, zainteresirati imućnije stanovništvo grada da svoju dobrotu i velikodušnost ponekad usmjeri za pomoć onima koji se oporavljaju od bolesti, napušteni i lišeni sredstava za život te uvjeriti cijenjene kolege, pomoću tablice različitih bolesti i izvršenih operacija koje donosi, da uopće nije potrebno da šalju svoje pacijente izvan Rijeke radi medicinskog liječenja, kao što se u mnogim slučajevima događa.
Razvoj bolnice
Tekst započinje povijesnim podacima o razvoju bolnice u posljednjih tri stotine godina, u svjetlu novoga tisućljeća i najave izgradnje nove gradske bolnice, jer trenutna ne zadovoljava potrebe naraslog broja pacijenata i higijenske uvjete. Napominje da bolnice u današnjem smislu nisu postojale u prošlim stoljećima, već su svi koji su trebali pomoć bili smještani u istu ustanovu. Koristi se podacima iz brošure iz 1872. godine bez imena autora, vjerojatno uglednog liječnika Antonija Felicea Giacicha. Prvi hospital (koji je bio i lazaret, sirotište i ubožnica, dakle imao je više funkcija) osnovan je u Rijeci u 14. st. i nalazio se u Starom gradu u Ulici sv. Sebastijana u blizini crkve sv. Fabijana i Sebastijana.
Zahvaljujući dobrotvornoj podršci nadvojvode Karla Austrijskog, koji je posjetio Rijeku 1567. godine, 1572. godine uspostavljena je bolnica pod nazivom Spedale di s. Maria (kasnije Gradska bolnica sv. Duha – Santo Spirito) u kući nasuprot Zborne crkve Uznesenja Marijina na kraju današnje Užarske ulice (ondašnje Ulice sv. Marije). U sklopu bolnice bilo je i sirotište i ubožnica, koji su djelovali do 1822. godine.
Nove promjene
Godine 1573. ustanova je dobila na dar crkvicu Sv. Marije na Škurinjama s pripadajućim zemljištima i u njezinu korist uspostavljeno je dobrovoljno darovanje vina i ulja od stranih brodova. Ova pristojba postala je obvezna 1713. godine, a davala je pravo i stranim bolesnicima da dobiju smještaj u ustanovi. Carica Marija Terezija također je brinula o financijama nametom na vino uvezeno u grad, tako da je 1780. ustanova imala značajan kapital. Budući da je stanovništvo stalno raslo, a broj siromašnih se povećavao, već 1804. godine car i kralj Franjo I. povećavao je prihod kako bi ustanova imala uvjete za primanje većeg broja ljudi. Politički događaji koji su uslijedili ponovno su bili nepovoljni za širenje bolnice i ona je opet zapala u prvobitno siromaštvo. Stoga je Gradsko vijeće 1821. godine iz svog sastava imenovalo komisiju s mandatom da osigura novi, prostraniji prostor u humanitarne svrhe.
Tada je kupljena zgrada nekadašnje tvornice za proizvodnju voska na Brajdi u vlasništvu Massa Cavalli i Licudi, i odmah se počelo s rekonstrukcijom i prilagodbom dijela kupljene zgrade, koja je potom postala današnja bolnica. Taj važan datum obilježen je natpisom iznad ulaza u novu zgradu. Za obnovu zgrade bila je potrebna svota od dvadeset tisuća fiorina, koju se moglo osigurati putem nekih viškova dobivenih od carine na vina, 3000 fiorina izglasovalo je Kapetansko vijeće, a dio sredstava dobiven je dobrovoljnim doprinosom građana. Među najvećim dobročiniteljima spominje se dr. Giovanni Battista Cambieri, glavni liječnik (protomedik) Rijeke i Hrvatskog primorja, koji je nakon smrti bolnici ostavio cijelo svoje bogatstvo od oko trideset tisuća fiorina. U čast ovom velikodušnom građaninu, njegov je kip u mramoru, vrijedno djelo najznačajnijeg riječkog kipara prve polovice 19. stoljeća, Pietra Stefanuttija (Rijeka, 27. srpnja 1825. – Venecija, 4. veljače 1858.), postavljen u predvorju instituta. Stefanutti je obrazovanje stekao na Accademia di Belle Arti u Veneciji, uz potporu grada Rijeke, koji mu je dodijelio stipendiju zbog prepoznatog talenta. Portretnu bistu riječkog liječnika Cambierija izradio je tijekom boravka u Veneciji, gdje je i umro u četvrtom naletu kolere.
Epilog
U epilogu Samuele Mayländer donosi preporuke za budućnost bolnice, ukazujući na činjenicu da rastući broj pacijenata stvara potrebu gradnje nove zgrade. Navodi da je potrebno sastaviti i unutarnji pravilnik jer važeći, izrađen 1868. godine, više ne odgovara svojoj svrsi. Za dobar i redovit rad bolnice i kako bi je se očuvalo na dosegnutoj razini medicinske znanosti, bilo bi preporučljivo povećati tri glavne sekcije (medicinska, kirurška, okulistička) barem za četvrtu, kao i povećati broj časnih sestara, koji je od 1872. narastao samo za tri, što je premalo za težak i naporan rad koji one obavljaju danju i noću.
Djelo L’Ospedale generale civico di Fiume nel 1893. čuva se u baštinskoj zbirci Fluminensia Sveučilišne knjižnice Rijeka, a dostupno je na poveznici.
Autorica: Orietta Lubiana
