Lovran se iz srednjovjekovnog ribarskog i pomorskog naselja tijekom druge polovice 19. stoljeća postupno razvio u jedno od najuglednijih austrougarskih lječilišta i zimovališta na istočnoj obali Jadrana.
Početak planskog i sustavnog razvoja Lovrana kao turističkog mjesta veže se uz Dioničko društvo Quarnero iz Beča. Društvo je 1894. godine kupilo veliki obalni pojas koji se protezao od gradske lučice u Lovranu do ribarskog naselja Ika. Cilj je ove investicije bio uređenje obalnog puta, izgradnja vila i ljetnikovaca te opće uljepšavanje krajolika, čime su stvoreni temelji za razvoj modernoga turističkog odredišta.
Daljnji zamah razvoju dao je Istarski sabor koji je 1898. godine izglasao zakon kojim su utvrđena temeljna načela uređenja budućeg lječilišta Lovran. Ova odluka bila je rezultat službenog stajališta Zemaljskog odbora Istre, prema kojem je Lovran imao jednake, pa čak i povoljnije uvjete za razvoj lječilišnog turizma od onih koji su svojedobno bili presudni za osnivanje lječilišta u Opatiji.
Na temelju toga izrađen je zakonski prijedlog kojim su definirani osnovni propisi za uređenje „Lječilišne ustanove“ u lječilišnom okrugu Lovran. Okrug je obuhvaćao područje od potoka u Iki do potoka Cesare u Medveji, a protezao se od morske obale prema obroncima Učke na približno jedan kilometar udaljenosti.
Razvoj lječilišta privukao je brojne investitore. Dionička društva i imućni pojedinci kupovali su građevinska zemljišta te ulagali značajan kapital u gradnju novih objekata. Tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća Lovran dobiva infrastrukturu nužnu za razvoj suvremenoga turističkog mjesta.
Početkom stoljeća uspostavljeni su redoviti poštanski promet, telefonska i telegrafska veza. Godine 1906. u središtu mjesta izgrađena je tržnica, otvorena je ljekarna, a nekoliko liječnika započelo je svoju službu. Već 1907. Lovran dobiva električnu energiju, dok je 1908. puštena u promet tramvajska linija Matulji – Opatija – Lovran. U isto vrijeme dovršena je i obalna šetnica koja je povezivala Volosko i Lovran.
Iako je prvi vodovodni sustav izgrađen još 1897. godine, tek je 1912. dovršena cjelovita izgradnja vodovoda, koji je koristio izvore s Učke, poznatog kao Vodovod Montemaggiore.
Uz infrastrukturni razvoj i urbanističko uređenje, važnu ulogu u afirmaciji Lovrana kao turističkog odredišta imala je i njegova sustavna promocija. Među osobama koje su pridonijele prepoznatljivosti Lovrana ističe se Eduard Seis.
Eduard Seis (Beč, 1842. – 1930.) bio je javni službenik, kustos Knjižnice Povijesnog muzeja grada Beča. Osim pod vlastitim imenom, objavljivao je i pod pseudonimima Eduard Knoll i Friedrich Otis. Njegov najveći doprinos razvoju turizma u Lovranu bilo je objavljivanje prvih turističkih vodiča o ovom kraju, koji danas predstavljaju vrijedan povijesni izvor za proučavanje ranog turizma na istočnoj obali Jadrana.
U razdoblju od samo devet godina objavljena su tri izdanja vodiča te dva revidirana izdanja, što svjedoči o intenzivnoj promociji Lovrana u vrijeme kada se razvijao u jedno od važnijih lječilišnih i turističkih središta Austrijske rivijere.
Puni naslov prvoga izdanja vodiča je u originalu glasio Führer durch Lovrana an der österreichischen Riviera und dessen Umgebung, u prijevodu Vodič kroz Lovran i njegovu okolicu na Austrijskoj rivijeri, objavljen je u nakladništvu F. J. Schmida u Opatiji i Lovranu, 1906. godine. Ukupno ima 138 stranica, a tiskan je u riječkoj tiskari Vadász, Caravanich & Co.
Drugo izdanje Der Sommer- und Winterkurort Lovrana an der österreichischen Riviera, u prijevodu Ljetno i zimsko lječilišno mjesto Lovran na Austrijskoj rivijeri, izdano je 1908. godine i ima 63 stranice, a treće izdanje datira iz 1914. godine.
Naslov i obujam (64 stranice) ostali su jednaki kao i u posljednjem izdanju te je istaknuto da je riječ o trećemu izdanju. Izdavač je Lječilišno povjerenstvo Lovran, a treba spomenuti i da je ovaj vodič jedini kojemu je tekst položen horizontalno.
Prvo izdanje sadržavalo je i nekoliko planova i karata, koji su kao izuzetno korisno pomagalo olakšavali snalaženje posjetiteljima u praćenju ponuđenih sadržaja. Izdanje iz 1914. nema planova i karata, no obrađene su teme koje turistu pružaju kvalitetne informacije – tako saznajemo ponešto iz povijesti Lovrana i prirodnih osobitosti kraja, o klimi, flori i fauni preko kupališnih osobitosti samog mjesta i infrastrukturi pa sve do korisnih informacija o smještajnim kapacitetima, kupalištima, restoranima i zabavnim sadržajima.
U predgovoru vodiča Eduard Seis posebno ističe poglavlje dr. Albina Edera, carskog savjetnika i predsjednika Liječničkog povjerenstva lječilišta u Lovranu. U poglavlju pod naslovom Indikationen und Regeln für den Kurgebrauch im klimatischen Kurorte und Seebade Lovrana, Eder detaljno opisuje klimatske i zdravstvene prednosti Lovrana kao lječilišnog mjesta.
Posebno naglašava kako sunce u Lovranu tijekom ljeta ranije zalazi, a maestral brzo rashlađuje zrak, zbog čega su vrućine podnošljivije. Navodi i da je tijekom zimskih mjeseci temperatura često bila i do dva stupnja viša nego u Opatiji.
Boravak u Lovranu preporučuje osobama oboljelima od rahitisa, anemije, sifilisa te pojedinih bolesti dišnog, probavnog i živčanog sustava, kao i bolesti spolnih organa te pacijentima na oporavku nakon operacija. S druge strane, boravak nije smatrao pogodnim za osobe koje pate od vrućice, tuberkuloze i nadražajnog kašlja.
Preporučivao je boravak na otvorenom od ožujka do sredine prosinca, kupanje u moru od lipnja do kraja rujna te povremene izlete barkom, osim tijekom zimskih mjeseci.
Isticao je blagodati morskih kupki i šetnji s blagim usponima za srčane bolesnike, dok je osobama koje boluju od reume te bubrežnih i spolnih bolesti preporučivao boravak u Lovranu tijekom proljeća i ljeta.
Kao dodatne prednosti mjesta navodi odsutnost prašine zahvaljujući svakodnevnom ispiranju cesta vodom s Učke te električnu rasvjetu koja je noću osvjetljavala stari grad i novoizgrađene vile. Zanimljiv je i podatak da se boravišna pristojba nije naplaćivala osobama koje su u lječilišnom okrugu boravile dulje od tri mjeseca, dok je za ostale iznosila 40 hellera dnevno, odnosno 20 hellera tjedno za lječilišno osoblje.
Danas su Seisovi vodiči mnogo više od turističkih publikacija. Oni predstavljaju vrijedan povijesni izvor koji pruža uvid u svakodnevni život, zdravstveni turizam i načine promidžbe Lovrana na početku 20. stoljeća.
Zbog svoje dokumentarne vrijednosti sačuvani primjerci predstavljaju važan dio zavičajne baštine te su dostupni za korištenje i istraživanje. Sveučilišna knjižnica Rijeka čuva u svojoj zbirci Adriatica čuva primjerke prvog i trećeg izdanja ovog vodiča pod signaturama A.Misc.A.3.152 i A.2.895.
Autorica: Branka Pemper