Brodogradnja je na riječkom području bila razvijena još krajem 18. i tijekom 19. stoljeća, kada je cvjetala gradnja drvenih jedrenjaka. Dolaskom nove tehnologije i gradnje čeličnih parobroda ta je djelatnost zapala u krizu, no krajem 19. stoljeća započinje njezina revitalizacija.
Na području Brguda, zapadno od tvornice Torpedo, osnovani su Društvo za dokiranje i brodogradilište njemačke tvrtke „Howaldt“, koje je uz potporu mađarskih vlasti izgradilo novi dok i brodogradilište. Nakon isteka koncesije 1903. godine pogone preuzima mađarska tvrtka „Danubius–Schönichen-Hartmann“, a od 1911. godine, nakon udruživanja s tvrtkom „Ganz“, brodogradilište djeluje pod nazivom „Ganz-Danubius“, brodogradilište i tvornica motora. Njegovim proširenjem u Rijeci započinje gradnja većih trgovačkih i ratnih brodova.
Brodogradilište „Ganz-Danubius“ tijekom burnih povijesnih razdoblja više je puta mijenjalo naziv. Nakon što je u Drugom svjetskom ratu uništeno, obnovljeno je 1948. godine te je dobilo ime „Brodogradilište 3. maj“, u spomen na oslobođenje Rijeke. U njegovoj bogatoj povijesti posebno se ističe 1914. godina, kada je izgrađena podmornica „Loligo“, prva na svijetu namijenjena istraživačkim svrhama. Iste je godine započela i gradnja Szent Istvána, tada najsuvremenijeg europskog ratnog broda.
„Szent István“ (Sveti Stjepan) austrougarski je ratni brod klase „Teggethoff“. Bio je dug 153 metra te širok 30 metara. Dosezao je maksimalnu brzinu od 20,5 čvorova, a naoružanje mu se sastojalo od 12 topova promjera 305 milimetara koji su odjednom mogli ispaliti 5400 kilograma granata. Izgradnja je započela u Brgudima, a dovršena je u Puli 1914. godine. U službu je stupio godinu dana kasnije. Iako je bio jedan od najmoćnijih brodova austrougarske mornarice, njegova je služba trajala kratko.
Stradavanje bojnog broda „Szent István“ jedna je od najpoznatijih pomorskih tragedija Jadrana, a u povijest je ušla i zahvaljujući činjenici da je zabilježena filmskom kamerom. Dana 10. lipnja 1918. godine Austro-Ugarska flota, predvođena bojnim brodom „Szent István“ i još nekoliko ratnih brodova, krenula je u ofenzivnu misiju prema Otrantskim vratima – strateški važnom prolazu koji je Austro-Ugarskoj Monarhiji predstavljao najveću prepreku u nastojanju da ovlada Jadranom. Na tom je području Italija održavala pomorsku blokadu koja je Njemačkoj i Austro-Ugarskoj znatno otežavala izlazak na Sredozemno more.
Uvjereni u vlastitu snagu i skoru pobjedu, sa sobom su poveli i profesionalnog snimatelja kako bi ovjekovječio, kako su vjerovali, još jedan sjajan pothvat kraljevske mornarice. No flota nije znala da ih u zadarskom arhipelagu, u blizini Premude, čeka zasjeda sastavljena od nekoliko talijanskih torpednih brodova.
Talijanski su zapovjednici su već dobili naredbu za povlačenje, no kada se na horizontu pojavio dim koji je nagovijestio dolazak neprijateljskih brodova, odlučili su iskoristiti pruženu priliku. Dva torpedna broda približila su se Szent Istvánu s desnog boka i ispalili po dva torpeda. Time je zauvijek uništen ponos austro-ugarske ratne mornarice. Nakon napada talijanski su se brodovi povukli, a na Szent Istvánu je započela prava agonija. Brod je bio pogođen u području kotlovnice.
Kapetan Heinrich Seitz pokušao je uspostaviti kontrolu nad situacijom, organizirao je zbrinjavanje ranjenika i nastojao zaustaviti prodor mora u unutrašnjost broda. Unatoč svim naporima posade, nagib broda postajao je sve izraženiji. Nakon gotovo tri sata borbe za spas, Szent István se prevrnuo i potonuo.
Od ukupno 1087 članova posade život je izgubilo njih 89, među kojima je bilo i 35 Hrvata.
Tako je, nakon samo tri i pol godine službe, svoj kraj dočekao brod koji je nosio ime po prvom kršćanskom kralju Mađara i koji je trebao simbolizirati ugarsku polovicu Austro-Ugarske Monarhije. Njegovo potonuće ostalo je zabilježeno kao jedna od najpoznatijih pomorskih tragedija na Jadranu, a dan kada je potopljen Italija slavi kao dan ratne mornarice.
Njegove ostatke pronašao je Mario Saletto sedamdesetih godina 20. stoljeća. Od 1990. provodi se sustavno istraživanje broda koji među podvodnim arheolozima slavi kao jedan od najvećih i najljepših monumenata hrvatskog podmorja. Olupina je zaštićena kao povijesna baština i ratna grobnica, a ronjenje nije dozvoljeno osim u slučaju pažljivo planiranih ekspedicija sa znanstvenom ili dokumentarističkom svrhom.
U zbirci stare i rijetke građe Sveučilišne knjižnice Rijeka nalazi se publikacija na mađarskom jeziku koja sadrži slike i nacrte ovog povijesnog ratnog broda, a dostupan je i digitalizirani primjerak. Link: https://ekultura.hr/items/2860055
Autorica: Branka Pemper