Ricardo Gigante (1881.–1945.) bio je riječki političar povezan s iredentističkim krugovima te važan akter javnoga i političkoga života grada. Često se izdvaja kao jedna od najkontroverznijih figura riječke povijesti.
Nakon što je završio gimnaziju otišao je na trgovačku akademiju u Graz (1895.), a zatim u Trst. Zanesen talijanskom kulturom bio je jedan od osnivača Giovine Fiume (Mlade Rijeke) 1905. godine, a potom i predsjednik iredentističkog udruženja od 1908.-1911. godine.
Organizator je hodočašća na Danteov grob u Ravenni 1908. te 1911. godine. Dante je iredentistima – članovima Mlade Rijeke, bio velika inspiracija jer je u svom Paklu u IX. pjevanju napisao :
„..i ko što ju kod Pule blizu žala
Gdje Kvarner među Italije pere…“
Taj stih potaknuo je samog Gigantea da se za karneval 1907. obuče i fotografira kao Dante Gigante i potom organizira veliko hodočašće preko Jadrana.
Drugi pohod u Ravennu u rujnu 1911. doveo je do zabrane Mlade Rijeke jer su Mađari smatrali da se pretvorila u militantnu političku organizaciju. Početkom 1914. godine Gigante je zbog naglašenog iredentizma završio u zatvoru.
Uoči prvog svjetskog rata prebjegao je u Italiju gdje je napisao brošuru Bomba o eksploziji koju je sam mađarski guverner Wickenburg dao aktivirati ispred guvernerove palače inscenirajući atentat. Zahvaljujući toj publikaciji izbila je velika afera u europskom tisku, ali ipak nije naštetila mađarskoj upravi. U Rijeku se vratio tek 1918., a 1919. izabran je za gradonačelnika, međutim već 1921. godine na to mjesto dolazi Riccardo Zanella. Ponovno je obnašao funkciju gradonačelnika od 1930. – 1934.
Prije i poslije funkcije gradonačelnika Gigante je vodio gradski muzej, a dobio je i titulu počasnog konzervatora. Nakon ulaska partizanskih jedinica u grad, Gigante je pogubljen 4. svibnja 1945. godine.
Unatoč njegovoj bezrezervnoj odanosti fašizmu, kulturni trag koji je ostavio teško je prešutjeti. Upravo su njegovi povijesni i kulturni doprinosi ono najvrijednije što je ostavio svome gradu.
Bio je vješt crtač, pisao je satire protiv Cara Franje Josipa, pisao je i drame (Zio d’America, Gianni Schicchi, objavljeni u Annuario del Cirlolo letterario di Fiume, 1914.), borio se za smještaj gradskog muzeja u Guvernerovu palaču, no uspio je instituciju udomiti u zgradi današnjeg Državnog arhiva. Formirao je zbirku kamenih spomenika, 1934. godine u parku Državnog arhiva, a danas u parku Guvernerove palače. Restaurirao je Kosi toranj te se neuspješno borio za uspostavu Moderne galerije (1934. -1938.).
Prikupljao je građu o riječkom folkloru, a ne treba izostaviti njegov opus iz područja arheologije, numizmatike, groboslovlja te iz povijesti umjetnosti koje je objavljivao u časopisima Bullettino della deputazione fiumana di storia patria i Fiume, glasilu Societa di studi Fiumani, te novinama La Vedetta d’Italia.
Blasonario Fiumano je jedno od njegovih istraživanja iz područja folklora Rijeke.
Knjiga proizlazi iz dugotrajnog i sustavnog istraživačkog interesa autora za riječku prošlost, započetog još u gimnazijskim danima pod utjecajem profesora povijesti dr. Alfreda Festa, koji ga je uputio na važnost heraldike kao dopune historiografskim istraživanjima. Početni poticaj – bilježenje i crtanje grbova u staroj gradskoj jezgri, na kućama, nadgrobnim pločama i crkvenim oltarima – prerasta, nakon autorova povratka u Rijeku 1924. godine, u ozbiljan i dugotrajan istraživački rad.
Djelo se temelji na opsežnoj i raznorodnoj građi: arhivskim dokumentima riječkog povijesnog arhiva, bogatim obiteljskim zbirkama te relevantnim heraldičkim izvorima, među kojima se ističe i Siebmacherov heraldički korpus. Autor pristupa temi s jasno izraženom povijesnom metodologijom, usredotočujući se prvenstveno na starije slojeve riječkog društva – plemstvo, patricijat i građanstvo, a svjesno izostavlja kasnije doseljene ili novouzdignute obitelji.
Iako je autor prvotno planirao uključiti i velik broj crteža grbova, zbog tehničkih i financijskih ograničenja knjiga je na kraju oblikovana prvenstveno kao tekstualni pregled. U njoj donosi opise grbova te osnovne podatke o obiteljima kojima su pripadali.
Zbog takvog pristupa knjiga ne daje potpunu sliku svih riječkih obitelji i njihovih grbova, ali unatoč tome predstavlja vrijedan i pouzdan uvid u povijest grada. Istovremeno, ostavlja prostor budućim istraživačima da nadopune i prošire ono što je autor započeo.
Sveučilišna knjižnica Rijeka u svojem fondu čuva primjerak koji je izašao kao posebni otisak časopisa Fiume: rivista della Societa di studi Fiumani, 13/14 (1935/1936), pod signaturom Flum.Misc.A.629.
Dostupna je i digitalizirana inačica u linku: https://ekultura.hr/items/3507867
Autorica: Branka Pemper